srijeda, 08.10.2014.

Život je lijep! (4)

Prije obilaska pučinskih bisera Brusnika i Sveca, "paraglajderskim letenjem" i nad njima, naučih "sletjeti" bez ogrebanih koljena i laktova...;)))) Koliko li se nebeskih tijela udružilo u povoljne aspekte da bih "sletjela" tada i tamo! Sada, na odlasku sa Sveca, kada težina rastanka riječi okuje okom, molim - da se opet stvori konfiguracija na nebeskom svodu koja će povratak u ono što je toliko različito od ovog što ostavljam, učiniti barem - normalnim! Jer dio sebe koji pronađoh uzimam sa sobom...i neka njegova svetost čuvajući ga, u neokrnjenost pohrani do narednog susreta sa cijelim... Priprema za odlazak... Dva su svijeta na ovom otoku, onaj nametnuti, koji smo prihvatili kao svoju "slobodu izbora" (a učini nas robljem niskih pobuda), je zadobio ozljede opasne po život u frontalnom sudaru sa svijetom koji prihvaća svu našu nesavršenost. Ova uvala, stidljivim suncem nam se na rastanku smije...mislim da smo joj bili dragi... Prilično smo tihi...brujanje brodskog motora nas nadglašava...ili je opravdanje za toliko suvišne riječi. Plovimo mislima, svatko svojom pučinom pitanja bez odgovora... Dal' Dionisu si otkrio tajnu okusa nektara što iz njedara nudiš kao svetost imena svog? Dal' su samo u tvom, najplavijem zagrljaju dubne, sirene tako putene i podatne zavodniče jedan? ...? Susret s kruzerom govori kako ni u ovim bespućima nismo sami. Valovi koje on stvori su doživljaj za sebe...ali prilaze nam kao pozdravi upućeni našoj "malenkosti" jer kormilo nam je u sigurnim rukama... Gotovo nesvjesna svoje prisutnosti na stolici na kojoj sjedim, misao mi, čipkasto ispreplećući moje sada i moje biti, osluškuje simfoniju tišine zvijezdanog orkestra onog sinoćnjeg neba, pod zakriljem kojeg su moguće sve opipljivosti. Ma gle ga...i sunčani dio neba je zaveo da njemu u zagrljaj ode! Tek malo glasnije od šapta, glasnik Eola mi pripovijedi da Diomedovo svetiliše (Palagruža) uslišuje zavjetne darove štovatelja. Netko me razgoli, davno prije u onom sada, odjene školjkama bisernicama, zavjetovajući se imenom da se neću Diomedovom dragom samo zvati... - I sada spavaj - reče glasnik, otpuhne mi pepeo iz očiju koji me i ugašen pek'o. Podari mi cjelov u potiljak, po naputku Diomeda mora da je, jer jedino on znade da takve najviše volim. Zadnje sunčeve zrake Svetac poliježe u postelju svoju, da bi zorom Suncu do uzglavlja prvim bio... Mi smo već uplovili u suton... Upletoh se u krajičak oka, u kutak osmijehom uzdignutih usana...dok moj mač je u koricama bio. Zapleo me jedan davni trenutak djetinjstva koji je strpljivo čekao da skinem okove ravnodušnosti. Gle! Tamo je nebo uistinu drugačije...paraglajderima omiljeno! mom prijatelju paraglajderu Oznake: ljeto 2014

- 22:08 - Komentari (37) - Isprintaj - #