poetika žudnje

OPIS BLOGA

Blog je nastao 13.04.2014.
Na njemu objavljujem svoje ljubavne i erotske stihove, prozu rjeđe, a ponekad izbacim fotopost.
Ovdje su i tragovi stihova poznatih pjesnika, kao i onih nepoznatih.
Svi oni su u susretu sa životom, njegovu esenciju stihom uobličili...i poteče izvor ljepote koji za prisvajanje nije.
Dijeleći bistrinu ljepote tog izvora imena Poezija - bistroća ljepote življenja se umnožava!
Zato pišem...


zahira.1604@yahoo.com



moj drugi blog @Zahira




KUTAK U CRVENOM

MOLITVA LJUBAVI


Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim.

Kad te nestane
odjednom potamnim.

Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine.

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni.

Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.

J. Pupačić







S ovog bloga objavljeno je u knjizi grupe autora "I ja imam post" na stranicama 330-340

"Trag u beskraju"


Veći od samog sebe

Jednota

Čuvat ću te

Našom ulicom

Kap

Stare duše

Bijelo

Usne

Struna

Poljubac

Spokoj

Zanos

Postojim

Mogla bih

Poezija tijela

Znaš

Kad uzme me daljina

Drugog puta

Trebaš mi

Pišem Ljubav





**********************************

PLAVI KUTAK

MORE

I gledam more
gdje se k meni penje
i slušam more
dobro jutro veli
i ono sluša mene
i ja mu šapćem
o dobro jutro more
kažem tiho
pa opet tiše
ponovim mu pozdrav
a more sluša
pa se smije
pa šuti
pa se smije
pa se penje
i gledam more
i gledam more zlato
i gledam more
gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem
more zlato
i dobro jutro more
more kaže
i zagrli me more
oko vrata
i more i ja
i ja s morem zlatom
sjedimo skupa
na žalu vrh brijega
i smijemo se
i smijemo se moru

J. Pupačić







Plavo s mog bloga


Moje Zlato (3)

Moje Zlato (2)

Moje Zlato (1)

U odmaku

Odsutna...od sutra

Moje Srebro

Život je lijep! (4)

Život je lijep! (3)

Život je lijep! (2)

Život je lijep! (1)

DAAAA...

Tu sam usidrena...





**********************************

Moji haiku pokušaji


Svaka klupa ima svoju priču

Klupa (nagrađen 1. mjestom na blogerskom natjecanju za "Haiku - tema jesen" sretan)

Maslina

List


poetika žudnje

utorak, 04.08.2015.

Moje Srebro

Volim svoje ljetno jutro započeti uobičajno.
Pod tim mislim baciti sidro ranim jutrom na isto mjesto kao i pred smiraj dana.
Razlikuju se jedino ona jutra u samoj špici sezone jer iziskuju napor opstanka u obruču neartikuliranih glasova turista.
Nisu oni za ranojutarnja buđenja uz tiho pjevušenje još pospanog mora.
Ali ja ne odstupam.
Ne ostavlja se tek tako to more da nema kome svoj san ispričati...
Ne pridajem važnost ničemu oko sebe dok tako se slušamo, gledam isključivo pravo...gledam se oči u oči s morem...






Ispijam prvu jutarnju kavu na par metara udaljenosti od njega.
Ne znam znate li da je jutarnje disanje mora dok još se budi duboko i lagano, sasvim drugačije od onog dnevnog.
Ono je kao i čovjek...kad ga požuruješ čuješ mu uzdisanje, diše pliće i ubrzanije...a zna se i naljutiti.
Željela sam osluhnuti, prije nego se sasvim razbudi, još poneko zijevanje tek rođenog vala što sneno se rasteže.
Pratim ga kako povlačeći se prema dubini u svoja njedra sakriti želi nebesko plavu mislaći da se nebu ukradeno sakriti može...






Zagledam se u osu na čaši pred sobom.
Fokusirana na nju svjesno dopirem do svojih žamorom zaglušenih misli, premda one i nisu neke bitne koje moram čuti.
Ustvari, na takav način uvodim sebe u stanje kad misli uopće nemam, kad sve je oko mene jedno, a ja duboko svjestan dio te cjeline.
Pratim je vrlo smireno kako ispija kapljicu vode s oznojene čaše.
Kao da smo u dogovoru - ne smetam je, pa ni ona mene...
U momentu klika fotoaparata pogledala me.
Da! Vidjela sam njene neobične oči, a vjerovatno su i njoj moje neobične bile.
U takvom fifty-fifty odnosu, pozdravismo se i ode ona svome letu.






- AAA...aiuto! - prodere se glas u mojoj neposrednoj blizini.
Panično je u plićaku rukama mlatarala raskošna talijanka tjeravši moju osu od sebe i tako izazvala smijeh ostatka društva.
Prvo se prepadoh od jačine decibela, a zatim shvatih da je ona epicentar potresa mojih meditativnih misli. nono
Uvidjevši nepotrebnost bilo kakvog uzrujavanja izgovorim na mah:
- Ma nije ljuto, slano je! - značajno joj objasnim. smokin

Nakon tog "međunarodnog incidenta" uhvatim se u razmišljanju kako se sve manje trudim tolerirati činjenicu da velik broj turista veoma galami dok razgovara. Ta činjenica podrazumjeva i njihovu bučnost općenito, koja nesvojstvena ovom podneblju kida originalnu sliku življenja nudeći jeftinu kopiju kao podvalu - muda za bubrege.

Biti treba znati u bilo kojoj sredini da se nalaziš. Ako to ne naučiš, nijansa življena date sredine te zaobiđe i ostaneš osiromašen u spektru boja života.
Biti treba znati i ovdje. Nije mi namjera omalovažavati nečiji stil života. Ovaj post nije nikakva reklama za najpoželjniju destinaciju ljetovanja, ovaj post neće sadržavati niti jedanu informaciju s Googla, Wikipedije...to možete pronaći i sami.
Ovaj post je istinita priča o jednom biseru iz njedra morske pučine koja nigdje zapisana nije, već ovdje i sada.

Biti treba znati podrazumjeva i osjetiti kad tihim treba biti da ne promakne ti suptilnost zvuka skladbe mladog lijenog jutra i stidljivog šuma mora u izvedbi tišine.
Zamislite da ste na nekom koncertu s namjerom da poslušate Straussa, Beethovena, Mozarta...nebitno koga...možda nekog jazz ili blues izvođača...a netko u redu iza vas remeti užitak radi kojeg, na kraju krajeva, svi i jeste tu. puknucu

Kako se ne trudim tolerirati, trudim se staloženo ignorirati - upakiram ih u zatvorenu kutiju s rupicama za zrak.
Bude mi ih žao, nisam besćutni stvor...ali kako im objasniti da je grad u kojem žive miljama daleko i da ovdje vrijede neka sasvim druga pravila, ako se uopće pravilima i mogu nazvati...i da platili su upravo zaborav na buku i stres kojem su izloženi tokom godine.
Jer ukoliko žele vrišteću zabavu, potpuno su fulali destinaciju.
Takvi se uglavnom više ne vraćaju, za razliku od onih koji su toliko upili ove boje pridodavši neke svoje nijanse, pa sada zajedno oslikavamo to bojama raskošno platno.

Pogledam na desno...o Bože mili kud li toliko žure čim oči otvore!
K'o mravi trč tamo - trč amo, krcaju pune kese hrane i pića na taxi-boat za jedan običan izlet od par sati do neke uvale kojoj je pristup moguć jedino morskim putem.
Oni neće imati vremena naći svoju minutu u netaknutoj prirodi kojoj hrle, biti jedno s valom koje miluje kožu i slušati šaputanje svoje dubine, ukoliko budu toliko posvećeni "dubini" sadržaja vrećica iz marketa...
Od užurbanosti kapljice znoja s čela im upadaju u oči, nervozno ih otiru zapešćem da bi mogli svake druge minute napetošću pogledavati na sat...kao da je moguće okasniti ukrcati se na taxi-boat koji je pred nosom, odnosno, kao da je moguće na ovim koordinatama zemaljske kugle okasniti na bilo što...
Toliko stresne užurbanosti nabiju u metar kubnog zraka, da taj kruti naboj k'o da nožem režu i žele dijeliti besplatno...
Normalno da ponuđeno ljubazno odbijam!

Uglavnom uspješno blokiram protok takve energije prema sebi, ovog puta zagledavši se u svoja bosa stopala.
Sunce ih je milovalo onako nemarno podignuta na rub prazne stolice nasuprot mene.
Još uvijek sam ispijala kavu uživajući u nedodirljivosti među užurbanima.
Uljuljana sam u tišinu misli...pogleda visokog u vedrinu neba.






Već dugo na njemu nema onog smiješnog baršunastog oblaka kroz koje sunce svojom čistom zrakom opija vedrinom moje Biće.
Vjetrovi ga rastjerali donoseći mi neke druge, ugodom slične, al' drugačijeg šapta...od kojeg ne prolaze trnci uzduž kičme.



Danas bježim od kojekakvih eksponiranih "moćnika" koji govore sve svjetske jezike osim onog koji je svim ljudima razumljiv.
Volim besciljne vožnje automobilom s povremenim zaustavljanjem na sred ceste, da žedne oči napijem prizorom koji u meni budi drugačiji osjet mene same i onog s kim ljepotu prizora dijelim...



Krećemo u smjeru sunca






koje zrakama je svojim, u mome srcu, k'o sitnim vezom ispisalo koordinate
Zemljopisna širina: 43° 02’ N
Zemljopisna dužina: 16° 05’ E
da uvijek se pronaći mogu....



Nije ovo prvo zaustavljanje pred prizorom....fotka za objavu jest prva, jer one prethodne vas ne bi toliko ni zanimale s obzirom da zaklanjam pogled na ljepotu, a vjerujte mi da je ono što je iza mene od mog lika daleko ljepše...smijeh
Već smo dosta odmakli od orbite zemlje, sve bliže sam slobodi leta beskrajem, ovog puta više nebeskim...






Slijedeće zaustavljanje...fotku jedrenjaka koji se morskoj pučini uputio moram staviti da podjelim s vama ovu malu težinu uzdaha koju daje podsjećanje da ovog puta na jedrenjaku nisam...blabla lud
Ehhh...sad mi je malo lakše.






ovoga puta oblakom ću ploviti...






baš je na mjestu gdje bih željela ići....






samo da stignem do njega...






izgleda da nismo bili dovoljno brzi...






ode on...






Ovaj veličanstven prizor beskraja pučine prema otvorenom moru, kad pogled ti dodiruje tzv. "kulaf"- prožme me takvim ushićenjem da odjednom shvatih što osjećao je tekstopisac jedne divne melodije.



Zvuk melodije, ovog puta, prizove mi okus djetinjstva u ustima - na suncu rastopljena pašteta i mlaka pomidora...
Djevojčica zlaćane kose sjedila je u hladovini promatrajući svoje rođake, sve redom vrsne plivače.
Nije htjela među njih jer običaj je izrugivati onog koji plivati još ne zna, što je redovito završavalo njenim suzama.






Tog dana ukrcali smo se svi u isti auto...rodica je došla iz grada i potrpala nas čini mi se 9.
Trebalo je uzeti i hranu i piće za svih nas...jer kad ideš toj nekoj srebrnkastoj plaži ne vraćaš se kući sve dok sunca ima.
Bilo je tko zna koliko pašteta i pomidora...al' nitko se nije sjetio uzati moje kolo za plivanje.
Uputili smo se rano ujutro, čekala nas je vožnja, pa pješaćenje do negdje...



prašnjavom stazom daleko od kuća...






kroz vinograde i žednu lozu...






do plaže koja je s jedne strane opasana borovom šumom, a s druge stakleno bistrim morem...






U tom majstorstvu prirode mogli smo birati da li se smjestiti na velikoj sedimentnoj kamenoj ploči...






ili na extremno bijelom oblo-pločastom kamenju, kojeg nipošto nismo nazivali žalom...






jer žalo je nešto drugo...i također je u izbor ulazilo...






Radi prizora presijavanja srebrom, bijelog oblo-pločastog kamenja u moru pod sunčevim zrakama, plaža se zasluženo diči imenom Srebrna...






Koliko se sjećam, ona djevojčica iz hladovine oprezno je prilazila tek plićaku, i to samo dok su svi rođaci zaokupljeni bili nečim drugim što nije prskanje morem ili pozivanje da zapliva bez kola...






- Hoćeš me voziti na leđima - pitala je rodicu iz grada - tamo gdje se more smije?
Možda je pitala baš nju zato jer ona je čak i auto znala voziti.
Znam da je voljela "voziti se" na nečijim leđima, ali ne znam gdje se more smijalo.
Možda se u nekoj škrapi sike more uistinu smije jer ga sunce golica...






pa da...što bi inače sunce toliko dugo more dodirivalo da nije zaljubljeno u njegov smijeh?






Dok tako sjedim u hladovini prateći na počinak umor dana, kao da iz neke škrape smijeh se čuje...
Pohranilo ga vrijeme zauvijek...taj smijeh djevojčice koja je proplivala dok jedan val je samo zbog nje kolo glumio...






Tog dana nisam za plivanje dobila zlato, ali srebro jesam...Srebrna mi ga dala...
Imala sam 5 i pol godina...


Oznake: ljeto 2015.


- 11:20 - Komentari (54) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (2)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (8)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (15)
Listopad 2015 (15)
Rujan 2015 (14)
Kolovoz 2015 (14)
Srpanj 2015 (7)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (13)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (20)
Listopad 2014 (12)
Rujan 2014 (12)
Kolovoz 2014 (10)
Travanj 2014 (1)







IGRA PERLI

Pratimo se pogledima
u kao slučajnom susretu
kroz zavjesu dima
ispušenih cigareta
polupijanih gostiju
i neuglednog barmena.

Sitni su noćni sati...

Znam tok tvojih misli,
da golicam ti maštu,
znam sve puteve
nestanka s lica zemlje.
Gledamo u oči
nelagodi mogućnosti.

Otkucavaju minute...

Hrvaš se s njima.
Stavljam te na kraće,
povlačim na bliže,
otirem nervozu
ove zaparne noći
usnama, po tvom torzu.

I tražim te na niže...

Dozvoljavam ti da misliš
da kreator si trenutka
u kojem zaboravit ćeš
sve do sad viđeno,
da paradoks smo slučaja
poreći ćeš pred zoru.

I svoje godine i svoje ime...

Prešućujem mudro
da vrijeme je igri.
U dosluhu s trenutkom
čujem mu šapat:
"Kad ga ne bi bilo
trebala bi ga izmisliti!"

Oteli smo noć od nepozvanih...

@zahira



Image result for black lace and pearls




PRVI GUTLJAJ JUTRA

Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.

Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.

Zal Kopp






ZAVOLJELA SAM

Izlomili smo pokretima tijela
mnoge noći bez sna
na onoj postelji što
neponovljivu priču čuva.
Zavoljela sam sjene na zidu,
miris kojim se opijam
kad uzbuđena sam
i tvoje dlanove na svojoj koži.
Često sam dolazila i odlazila zadovoljena,
privržena tvojim potrebama.
Na tvojim preponama
vječnost sam upoznala
i želju nepresušnu kojom sam
duboko ispunjena.
Zavoljela sam tvoj jezik
i maštovitost putanje
kojom istražuješ osjetila.
Podala sam se iscrpljenim jutrima
koračajući kroz dan
s mirisom tvojim u nozdrvama.
Udišem strast kad sam ti blizu,
dodirujem nježno pažnju kojom me daruješ
i povlačiš pod sebe - osjećam tvoje sve.
Zavoljela sam tvoje riječi i ugrize,
slatku bol koja struji i bridi
u mojim osjetljivim grudima
i njenim završecima.
U grudima čuvam te.
Jesam li ti ikad priznala
koliko sam u tebi izgubljena?
Zavedena i ushićena tvojim postojanjem
beskrajno ti zahvalna.
Zavoljela sam tvoju muškost,
glorificirajući pojam čvrstoće,
napete želje kojom prodireš
u srž ženstva mog.
Drobili smo čežnju
spojivši udaljene svjetove
i žudnju u prah smo pretvorili
prvim poljupcem nježnosti.
Miješali smo vlažnost uzavrele kože
stisnuti u strastvenom klinču
nesputanošću obdareni.
Kretnjama svojeg tijela
gipkošću nadjevena - probala sam te svakako.
Voljela sam svaki trenutak uz tebe.
Vrisak zadovoljstva
i uzdahe što vrhuncu streme.
Volim te i danas prelaskom bosih stopala
preko praga mog istinskog nemira.
Nazivam te svojim uzbuđenjem
i ljubavlju stvarnom.
Prokleto živom i postojanom.
U sebi čuvam te.

Gordana Majdak



Image result for black and white photography with red color splash




LINIJA

Požudna ja misao
gusto utkana
u zraku prostora
kojeg dijelimo;
blud se lijepi
za našu vlažnu kožu.

Procvale mi grudi
bestidno pozivaju
nemir tvojih dlanova;
tvoj se jezik
mokro
poigrava njima.

Potčinjenoj Erosu
što iz tebe kipti,
snazi vulkana
kojom eruptiraš u meni,
zapešća mi
prikovana držiš.

Ruke tvoje
na mojim bokovima
ritam predaje nameću;
sustižem te zračnom linijom
udaljenosti
od tebe do mene.

@zahira